Patrick Theillier, liječnik zadužen za Odjel za medicinsku provjeru svetišta u Lurdu od 1998. do 2009., objavljuje u Iskustvima bliske smrti pismo koje je napisao francuski svećenik Jean Derobertu koji govori o svom iskustvu bliske smrti nakon strijeljanja koje je pretrpio tijekom alžirskog rata 1958. i čudu koje se potom dogodilo po zagovoru Padre Pija.
Ovo je ovlašteno svjedočanstvo koje je svećenik dao s ciljem kanonizacije Padre Pija i koje se u cijelosti prenosi u nastavku.
Dragi oče,
Tražili ste od mene pisani sažetak očite zaštite koju sam primio u kolovozu 1958., tijekom alžirskog rata.
U to vrijeme bio sam dio vojnog saniteta. Primijetio sam da mi je, u važnim trenucima u mom životu, Padre Pio, koji me od 1955. uzeo za svog duhovnog sina, poslao pismo u kojem je obećao svoje molitve i podršku. Učinio je to prije mog ispita na sveučilištu Gregoriana u Rimu, a ponovio je to i kad sam se morao pridružiti alžirskim borcima.
Trenutak pogubljenja
Jedne noći, komandos iz FLN-a (Alžirski nacionalni oslobodilački front) napao je naše selo i odmah sam uhićen. Odveli su me do vrata sa još pet vojnika i tamo su nas strijeljali.
Sjećam se da nisam mislio ni na oca ni na majku, iako sam jedinac, već sam doživio samo veliku radost jer sam se “spremao vidjeti što je s druge strane”.
Baš tog jutra primio sam pismo od Padre Pija s dva rukom ispisana retka koji glase: “Život je borba, ali vodi do svjetla” (podvučeno dva ili tri puta).
Odmah sam doživio bestjelesnost.
Vidio sam svoje tijelo pored sebe, kako leži, krvavo, među mojim ubijenim saborcima. I počeo sam znatiželjan uspon kroz neku vrstu tunela.
Iz oblaka oko mene izranjala su poznata i nepoznata lica. Isprva su ta lica bila sjene; Nisu bili preporučljivi ljudi, mali čestiti grešnici. Kako sam se uspinjao, lica koja sam susretao bila su sve više i više blistava.
Bio sam zapanjen činjenicom da mogu hodati. Rekao sam sebi da sam bio izvan vremena i stoga sam uskrsnuo.
Iznenadio sam se što sam mogao vidjeti sve oko sebe, a da nisam morao pomicati glavu. Iznenadio sam se kad sam osjetio bol rana od puščanih metaka. I shvatio sam da su ušli u moje tijelo tako brzo da ih nisam mogao osjetiti.
Odjednom su mi se misli okrenule roditeljima. Odmah sam se našao kod kuće, u Annecyju, u sobi svojih roditelja, koje sam gledao dok su spavali. Pokušao sam razgovarati s njima, ali bez uspjeha. Prošao sam kroz stan i primijetio da je komad namještaja pomaknut.
Nekoliko dana kasnije pisao sam majci i pitao je zašto je promijenila taj komad namještaja. Odgovorila mi je: “Kako znaš?”
Sjetio sam se pape Pija XII., kojega sam dobro poznavao (studirao sam u Rimu) i odjednom sam se našao u njegovoj sobi. Upravo je otišao u krevet. Razgovarali smo razmjenjujući mišljenja, jer je on bio vrlo duhovan čovjek.
Nastavio sam s usponom sve dok se nisam našao usred čudesnog krajolika, obavijenog slatkom, plavičastom svjetlošću. Međutim, nije bilo sunca, “jer će im Gospodin dati svjetlost”, kako kaže Apokalipsa.
Vidio sam tisuće ljudi, svi u tridesetima, ali sreo sam neke koje sam poznavao dok su bili živi. Jedan je umro s star osamdeset godina i činilo se da ima trideset, drugi je umro u dobi od dvije godine i svi su bili iste dobi.
Otišao sam iz tog “raja” punog neobičnog i nepoznatog cvijeća na zemlji. I popeo sam se još više. Tu sam izgubio svoju ljudsku prirodu i postao „kap svjetla“.
Vidio sam mnoge druge “kapljice svjetla” i znao sam da je jedna sveti Petar, drugi Pavao, drugi Ivan, ili apostol, ili svetac.
Tada sam ugledao Mariju, čudesno lijepu sa svojim svijetlim plaštem, koja me primila s neopisivim osmijehom.
Iza nje je bio Isus, čudesno lijep, a iza njega zona svjetla za koju sam znao da je Otac i u koju sam bio uronjen.
Tamo sam osjetio potpuno zadovoljenje svih svojih želja. Poznavao sam savršeno blaženstvo.
Povratak u život
I odjednom sam se našao na zemlji, licem u prašini, među krvlju natopljenim tijelima svojih drugova.
Primijetio sam da su vrata iza mene bila izrešetana mecima, mecima koji su prošli kroz moje tijelo, da mi je odjeća izbušena i krvava, da su mi prsa i leđa umrljana gotovo osušenom i malo žilavom krvlju. Ali bio sam netaknut. Otišao sam vidjeti zapovjednika takvog izgleda. Prišao mi je i viknuo: “Čudo!”
Bez sumnje, ovo iskustvo me jako obilježilo. Kasnije, kad sam, otpušten iz vojske, otišao posjetiti Padre Pija, on me izdaleka opazio u sobi San Francisca. Pokazao mi je da priđem bliže i ponudio mi, kao i uvijek, mali znak naklonosti.
Zatim mi je rekao ove jednostavne riječi: “Oh! Kroz koliko si me progurao! Ali ono što ste vidjeli bilo je vrlo lijepo!” . I tu je njegovo objašnjenje završilo.
Sada se može shvatiti zašto se ne bojim smrti… Jer znam što je s druge strane.
Jean Derobert bio je duhovni sin Padre Pija. Preminuo je 2013. godine, a o životu ovoga sveca napisao je knjigu pod naslovom Padre Pio, proziran Bogom. Padre Pija je 2002. proglasio svetim papa Ivan Pavao II pod imenom Sveti Pio iz Pietrelcine.
