Priča se dogodila Mariji Tartaglino, siročetu rođenom 1887. godine, koju je prihvatila ustanova Oblata svetog Josipa u Astiju, Italija.
Odmalena je pokazivala veliku privrženost Gospodinu.
Dala je “herojski zavjet” u korist duša u čistilištu i od tog trenutka mnoge su duše u čistilištu dolazile k njoj tražiti od nje zagovor. I činit će im pokoru molitvama i dobrovoljnim žrtvama.
Vidljive stigme Muke Gospodnje primila je između 1925. i 1930. godine, no tada su one postale nevidljive jer je ustrajno molila da ih Gospodin ukloni, zatim su vanjski dokazi stigmi uklonjeni, ali nastavila primat boli koje su joj uzrokovale teškoće sve do kraj života.
Doživjela je mističnu zaruku s Isusom.Srce joj je kao u ovom iskutvu s nečim poput žeravice probio anđeo.
Jednom je Padre Pio rekao hodočasnicima koji su došli u San Giovanni Rotondo: “Zašto dolazite k meni? Imaju Maríju Tartaglino, idite k njoj, potpisujem ono što vam kaže».
Život Marije Tartaglino ostao je skriven u samostanu sve do 1933. godine, kada je u njezinoj sobi s raspela pred kojim je provodila mnoge sate u molitvi, počela kapati krv.
Rekla bi za prvi put, “Uprla sam oči u stranu i vidjela kako krv blista kako izlazi.
Odmah sam ga dodirnula prstom i izvadila krvavo, obrisala sam ga rupčićem, zatim sam osušila Raspelo.
Bilo je, krvi i na kruni od trnja, na rukama i nogama, a bila je i kap u ustima».
Raspelo je dva puta prokrvarilo, 11. kolovoza i 27. rujna 1933. godine.
Biskup Astija, monsinjor Umberto Rossi, obaviješten o činjenicama, dao je pregledati neke zgrušane krvne kraste na Institutu za pravnu medicinu Sveučilišta u Torinu, pokazalo se da se radi o ljudskoj krvi.
Raspelo je podvrgnuto rendgenskom snimanju koje su izvršila dva stručnjaka, koji nisu pronašli nikakve anomalije, artefakte i manipulacije koje bi simulirale krvarenje iz njega.
Osnovan je biskupijski sud te je ispitano 17 svjedoka.
Suđenje je završilo 23. veljače 1934. porukom biskupa, koji je izjavio:
„Apsolutna istinitost činjenica dokazana je brojnim i nepobitnim svjedočanstvima, prikupljenim pod prisegom i s najstrožijom pažnjom, na dva suđenja: jedno je proveo prečasni poglavar Oblata, otac Martino, a drugo, naša nadbiskupska kurija.
Dana 9. ožujka 1934. biskup je ustoličio Raspelo u svetištu Svetog Josipa i od tada su se očitovanja vjere i pobožnosti oko Raspela umnožila.
Tisuće hodočasnika pohrlile su u svetište, ispovjedaonice su bile prepune i brojna su bila obraćenja.
Tisak, i talijanski i strani, govorio je o tom fenomenu i činilo se da je Astija postaje središte duhovnog svijeta.
María Tartaglino bila je prestrašena slavom koju joj je priskrbilo Raspelo i htjela je nestati.
Gotovo kao odgovor na njezine molitve, nestalo je raspelo.
Naime, 24. travnja 1934. karmelićanin otac Lorenzo de San Basilio stigao je kao apostolski vizitator u svetište Svetište svetog Josipa u Astiju, poslan od Svetog ureda. Kazao je da je cilj osobno zbrinuti Raspelo.
Otac Martino, poglavar Oblata, dočekuje ga s poštovanjem, ali ga odvraća od uklanjanja Raspela iz svetišta i ističe da još nije primio presliku presude koju je izrekao Crkveni sud u Astiju.
Ali za apostolskog vizitatora Biskupijski proces i biskupova odluka nisu bili od interesa.
A 6. svibnja noću vizitator skida raspelo iz hrama, uz nazočnost cijele oblatske zajednice, i nosi ga u biskupsku kuriju.
Dana 4. srpnja 1934. biskup monsinjor Umberto Rossi obavještava da je Sveti ured preuzeo ispitivanje i konačni sud o čudu od krvarenja.
I da je Vatikanu povjerio Raspelo, s nekim predmetima i spisom Marije Tartaglino o misticizmu.
Osim toga, biskup je naredio, uvijek u skladu s uputama koje je dobivao od vizitatora Svetoga Ureda, da se unište slike i knjige koje se odnose na Raspelo, a u dvorištu crkve zapalio se veliki krijes da ih spali.
Don Placidu Bottiju, ispovjedniku Marije Tartaglino, i ocu Martinu bilo je zabranjeno baviti se Marijinim duhovnim vodstvom i bilo kakvim poslovima s njom.
Mariju Tartaglino optuživali su da je psihopat u grču histerije i da je tako izmislila epizodu krvarenja.
No optužbu demantira liječnička potvrda koju je izdala učiteljska komisija koja ju je posjetila još 19. ožujka 1934. godine, proglašavajući je potpuno zdravom, normalnom i uravnoteženom.
A kasnije se doznalo da je Svetom uredu poslana lažna liječnička potvrda. María Tartaglino je žrtva uvreda, kleveta i sramota u ovom razdoblju.
A isto se događa i s ocima jozefincima, koji su optuženi da su izmislili priču o krvarenju kako bi se suočili s ekonomskim poteškoćama i tako spasili proračun Družbe.
Maria je umrla 1. rujna 1944., prvog petka u mjesecu, u Astiju, gdje je živjela. Imala je pedeset sedam godina.
I sve do svoje smrti predano je pokušavala vratiti Raspelo u Asti, a tješio ju je njezin prijatelj vjere i molitve, Padre Pio, s kojim je komunicirala putem bilokacija.
Rezultati istrage raspela od strane Vatikana i ovih događaja nikad više nisu spomenuti.
Ali poznato je da je nekoliko puta prolio krv i u Rimu, o čemu svjedoče nek svećenici poput don Luisa Orionea, a u ožujku 2014. neki su redovnici vidjeli čudesno Raspelo izloženo u ormariću u sobi u Vatikanu.
Marije Tartaglino prije smrti je rekla riječi koje i dalje odjekuju, “Raspelo će se vratiti i bit će to veliki trijumf!”. Tko zna za što ga je Gospodin zapravo namijenio, kao i patnju progona Marije Tartaglino. Sve na veću slavu Božju!
