Priča Dominika Mascherija, 87-godišnjaka, koji je čuo samo kad bi imao dva slušna aparatića, a nakon Međugorja više nikada ih nije koristio potresla je Italiju 2011. godine.
Priču je Dominik ispričao novinaru Ermannu Pasoliniju za medij Resto del Carlino.
– Nakon četrdeset godina gluhoće odjednom je ponovno počeo čuti i sada mu više ne trebaju slušni aparati. U Villi Chiaviche u Ceseni već se govori o čudu za ono što se tog utorka navečer u Međugorju, za vrijeme mise, dogodilo Domenicu Mascheriju, starom od 87 godina.
Kada ste počeli patiti od gluhoće?
“Sedamdesetih sam počeo s lijevim uhom – prisjeća se – stavio sam slušni aparat, ali nakon nekog vremena počeli su mi problemi i na drugom uhu i za deset godina sam imao aparat na oba uha”.
Je li ikada prije bio u Međugorju?
“Ne. Uvijek sam na televiziji gledao o ukazanjima Gospe u Međugorju i imao sam želju otići tamo. Kad sam prvi put čuo za čuda, rekao sam sebi da moram otići tamo. Zatim, zahvaljujući mom nećaku Orlandu Testiju koji je već bio tamo, konačno sam otišao s grupom autobusom”.
Što se dogodilo u Međugorju?
“U svetište smo stigli u nedjelju, 25. rujna, u jutarnjim satima. U ponedjeljak 26. shvatio sam da imam oba slušna aparata s praznim baterijama. Našao sam se u nekom svom svijetu, jer sam vidio samo kako drugi miču usnama, ali ja nisam ništa čuo.
Supruga me zvala od kuće, ali nisam je čuo i nisam mogao s njom razgovarati.
Onda mi je, kad sam se vratio, rekla da je vikala, ali je nisam čuo. Nije bilo mogućnosti pronaći rezervne baterije u Međugorju i pomirio sam se da ću nastaviti svoje hodočašće u potpunoj gluhoći.
Jeste li išli na brdo ukazanja?
“U utorak sam se uz pomoć štapa popeo na cijeli dio planine gdje su bila Gospina ukazanja. Onda se navečer dogodilo ono što nisam očekivao.”
Znači što se dogodilo?
“U 18 sati zajedno s petero ljudi iz moje grupe otišli smo na misu vani na veliki trg ispred svetišta. Sjeo sam na klupu, ali ne čuvši što mi svećenik govori samo sam sam molio, svećeniku nisam mogao odgovoriti niti pratiti svetu misu.
Onda sam odjednom, dok sam sam recitirao Ave Maria, otprilike na pola mise, počeo čuti glas župnika koji se postupno pojačavao.
Nisam znao što da radim. Dirao sam uši, ali nisam imao slušne aparate.
Glas svećenika se pojačavao a meni, naviknutom na gluhoću, u jednom je trenutku postao toliko glasan da sam pomislio da sanjam. Kad sam shvatio da čujem svojim ušima bez ikakvih umjetnih pomagala, počeo sam plakati, ali nisam imao hrabrosti ništa reći svojim suputnicima.
Nisu li primijetili?
“Ne tijekom mise. Navečer za večerom u jednom trenutku više nisam mogao držati to čudo u meni i svima sam na glas rekao da su baterije stigle. Svi su me pitali gdje sam ih našao, a ja sam odgovarao “Pustili su ih s neba “. Svi su razumjeli, ustali, zagrlili me i onda smo slavili, plakali.”
Koja je bila najveća emocija?
– U četvrtak smo otišli kući, a moja supruga još nije vjerovala, jer je sada nakon četrdeset godina prestala vrištati dok razgovara sa mnom.
Jesi li oduvijek bio vjernik?
“Još kao dijete. Imam pobožnost prema Isusu, Gospi i svim svetima. Imao sam avanturistički život i nepokolebljiva vjera me uvijek podržavala”.
Za kraj…
“Netko je već telefonirao na Radio Mariju, a ja ću u svakom slučaju što prije obavijestiti župnika. Za mene je to čudo, ali morat će biti liječnici i vjersko osoblje da to utvrde. Znam samo da mi nakon toliko godina patnje ne trebaju više ti uređaji koji su mi bili od koristi, ali nitko ne može shvatiti kako mi je sada dobro bez njih. Samo je Gospa ta koja sve zna.”
