Da bi s nadom vidjeli što nas čeka nakon smrti, ako ljubimo Boga predstavljamo deset svjedočanstava o nebu prema svecima, od kojih su neki imali i sreću iskusiti ga iz prve ruke, prije ili nakon smrti, i rekli su nam – sve.
Sveta Faustina Kowalska opširno je pisala o svojim duhovnim putovanjima u raj i pakao u svojim dnevnicima, koje je Crkva smatrala odobrenim objavama.
Nakon što je Faustina bila traumatizirana svojim vizijama pakla, dana joj je molitva Božjeg milosrđa da je podijeli sa svijetom kao oružje u ratu za spasenje duša. No, nažalost, više je se pamti po viziji pakla nego nego po ohrabrujućim vizijama neba, o kojima je napisala:
“Danas sam otišla u raj, u duhu, i vidila njegove nesagledive ljepote i sreću koja nas čeka nakon smrti. Vidjela sam kako stvorenja bez prestanka daju hvalu i slavu Bogu. Vidjela sam kolika je sreća u Bogu, koja se širi na sva njegova stvorenja, čineći ih sretnima; i tako se sva slava i hvala, koja izvire iz njegove sreće, vraća svom izvoru; i ulaze u Božje dubine, promišljajući nutarnji život Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, kojega nikako ne mogu dokučiti. Ovaj izvor sreće je nepromjenjiv u svojoj biti, ali je uvijek nov, stalne niče sreća za sva stvorenja.
Sveti Alfons Marija de Ligorio ispričao je priču koju je s njim podijelio poglavar isusovačkog reda koji mu se ukazao nakon što je umro i detaljno mu opisao što ljudi mogu očekivati na nebu.
Prema riječima pokojnika, nebeske nagrade nisu iste za sve one koji uđu, ali svi koji uđu jednako su sretni:
“Sada sam ja na nebu, Felipe II., španjolski kralj, također je na nebu. Oboje uživamo u vječnoj nagradi raja, ali to je za svakoga od nas drugačije.. Moja je sreća puno veća od njegove, jer nije kao kad smo još bili na zemlji, gdje je on bio plemić, a ja obična osoba. Bili smo daleko od neba kao zemlja, a sada je obrnuto: koliko sam bio ponizan prema kralju na zemlji, tako ga nadmašujem slavom na nebu. Sve u svemu, oboje smo sretni, a srca su nam potpuno zadovoljna.”
Sveta Terezija Avilska pri koncu svojeg životopisa opisala je svoju viziju Neba ovim riječima:
“Poneki put me snađe tako velika želja da se pričestim, te ne znam da li se to može dosta naglasiti. Dogodilo mi se to i jednog jutra kad je tako kišilo te se činilo da se neće moći izići iz kuće. Kad sam već bila izvan nje, bila sam toliko izvan sebe zbog one želje, da mi se činilo kako bih, sve da su mi i koplja uprli u prsa, bila pošla između njih, a kamoli kroz vodu. Čim sam stigla u crkvu, zahvatio me je veliki ushit. Učinilo mi se da vidim kako se otvaraju nebesa, no ne jedan ulaz, kako sam to drugdje vidjela. Ukazalo mi se prijestolje, za koje sam vašoj milosti rekla da sam ga i drugdje vidjela, i još jedno iznad njega, gdje sam nekom spoznajom koju ne znam iskazati, iako to nisam vidjela, shvatila da se nalazi Božanstvo. Učinilo mi se da ga pridržavaju neke životinje, a čini mi se da sam čula jedan opis tih životinja. Pomislila sam da su to opisivali evanđelisti. Ali kakvo je bilo prijestolje i što je bilo na njemu, to nisam vidjela na Nebu. Pomišljala sam da su Serafi ili Kerubi, jer su jako različiti u slavi nebeskoj. Činilo se da posjeduju neku rasplamsalost. Velika je razlika, kako sam rekla. Slavlje koje sam tada osjetila u sebi ne može se opisati, niti iskazati, niti će ga moći zamisliti tko to ne bude prošao. Shvatila sam da se tamo nalazi sve što se može poželjeti, a nisam vidjela ništa. Rekli su mi, a ne znam tko, da je jedino što sam tamo mogla učiniti to da shvatim kako ne mogu shvatiti ništa, te promatrati kakvo je ništavilo sve u usporedbi s onim. Stoga se kasnije moja duša sramila videći da bi mogla zastati na ikakvoj stvorenoj stvari, a kamoli oduševiti se njome, zato što mi je sve nalikovalo na mravinjak.
Sveti Augustin: “Tamo će se dobra volja u nama tako urediti da nećemo imati druge želje nego da tamo zauvijek ostanemo.”
Sveti Filip Neri: “Kad bismo samo stigli u raj, kako je slatko i jednostavno biti tamo zauvijek govoreći s anđelima i svecima, Sanctus, sanctus, sanctus; svet, svet, svet”
Sveti Anselmo Canterburyjski: “Nitko neće imati druge želje na nebu osim onoga što Bog želi; i želja jednog bit će želja svih; a želja svakog pojedinog od njih bit će i želja Božja”.
Sveti Ivan Marija Vianney: “O moji dragi župljani, pokušajmo doći do neba! Tamo ćemo vidjeti Boga. Kako ćemo se osjećati sretno! Ako se župa obrati, mi ćemo ići tamo u procesiji sa župnikom na čelu… Moramo u raj!”
Sveta Bernadette Soubirous: “Moja će kruna na nebu sjati nevinošću, a njezini će cvjetovi blistati poput sunca. Žrtve su cvijeće koje su odabrali Isus i Marija”.
Sveti Thomas More: “Zemlja nema tuge koju nebo ne može izliječiti .”
Nebo je prekrasno mjesto i svatko mora nastojati doći tamo. Ali možda najohrabrujući “nebeski” citat od svih dolazi od male Terezije iz Lisieuxa, koja je istaknula da Bog, veličanstven poput neba, smatra prisutnost svoje djece neizmjerno poželjnijom: “Naš Gospodin ne silazi svaki dan s neba da bi bio u zlatnom peharu. Riječ je o pronalaženju drugog neba koje je Njemu neizmjerno draže, neba naših duša, stvorenih na Njegovu sliku, živih hramova ljupkog Trojstva.”
ZNAMO LI KAMO IDEMO? Ona je vidjela sve! Moćna vizija raja i čudesnih stvorova na nebu
