Ponekad Bog izabire neke ljude da na tajanstvene načine svjedoče njegovom prekrasnom projektu ljubavi.
Ne samo da ih prati u njihovoj boli i u njihovim otkrićima, kao što se događa svima nama, čak i ako to ne vidimo, nego im se osjetljivo otkriva.
Ti ljudi vide Isusa i Djevicu Mariju kako im govore koji je njihov plan.
A onda ih dođu tražiti u posljednjem trenutku da pređu u zagrobni život, i daju to do znanja onima oko sebe.
Slučaj je to malog Antonija Terranove iz Palerma u Italiji, koji je rođen 2004. godine i prošao kroz život svjedočeći svoju vjernost, čak i u trenucima kada bi većina nas odustajala.
Ovdje ćemo govoriti o životu svjedočenja koji je vodio mali Antonio Terranova, kako je nebo otkrivalo plan za njegov život i kako su ga Isus, Marija i anđeli tražili da pređe u zagrobni život.
Antonio je od početka pokazao da ima posebnu sklonost prema nebu; znakovi su odmah počeli.
Njegova majka kaže da kada se rodio, odmah se soba napunila ljudima, da vidi to bucmasto dijete, plave kose i zelenih očiju.
Bio je vesele naravi, volio je goste, uvijek je bio nasmijan i vedar, nitko mu nije mogao odoljeti.
U to vrijeme obitelj je bila kao katolička službeno, ali nisu išli u crkvu, išli su samo kad su bila vjenčanja ili sprovodi. Nikad nisu molili niti govorili o Bogu.
Međutim, jednog dana Antonio je iz ničega pogledao svoju majku i rekao: “Mama, ali kako su ljudi koji ne vjeruju u Isusa?”
Bila je zaprepaštena i nije znala što da odgovori.
A nije ni pretpostavljala da je Isus već djelovao u malenom na izvanredan način.
Posebnu pažnju Antonio je iskazivao i prema drugoj djeci, osobito nesretnijoj od sebe.
Pobrinuo se da uvijek ima nekoliko dodatnih grickalica u ruksaku koje je mogao podijeliti sa svojim kolegama iz razreda. I odabirao je najpotrebitiju djecu ili one s poteškoćama da ih pozove.
Tako se dogodilo da je njegova učiteljica Ina, kada je saznala da Antonio više nema nade u ozdravljenje, ona, koja se godinama borila s bolešću, povjerila kolegi: „Ako Antonio odlazi, ja moram prva, ja moram biti tu da mu poželim dobrodošlicu u raj.”
Tako se i dogodilo, ona je prva otišla.
A kad je Antonio obaviješten o smrti svoje učiteljice, neobjašnjivo je to već znao.
Antonio je od malih nogu bio vrlo Mariji posvećen.
Odlučio se posvetiti Djevici siromaha iz Banneuxa u crkvi San Sebastiano u Palermu zajedno s drugom djecom.
Volio je posjećivati marijanska svetišta i zamolio je svoje roditelje da ga vode na ona mjesta, gdje je Marija dala poseban znak svoje ljubavi.
I prve godine bolesti želio je proslaviti Uskrs u Međugorju i bio je presretan što je to učinio.
21. svibnja 2011. otkrili su da Antoniju hitno treba transplantacija jetre jer ima tumor od 10 cm.
Liječnici su od početka uvidjeli ozbiljnost, do te mjere da ga nisu htjeli staviti na listu čekanja za transplantaciju, jer su mu davali samo nekoliko mjeseci života.
I spontano su se formirali lanci molitve i posta da se to postigne.
A onda se dogodilo da su nekim čudom pronašli savršeno kompatibilnu jetru.
I sam kirurg bio je začuđen kako je operacija transplantacije, koja je trajala 11 sati, prošla savršeno.
Iako ga operacija nije izliječila, jer se bolest kasnije ponovno javila s metastazama na plućima, Gospodin mu je dao više vremena za izvršenje poslanja.
Upravo je u tom trenutku njegova majka, u znaku nevezanosti; prihvatila svoju sudbinu govoreći:
“Gospodine, ja kao majka želim svog sina uz sebe i zdravog, ali ako tvoja volja nije to, učini tako, jer ti znaš što ja ne znam”.
Tada mu majka prijatelja daje sliku Milosrdnog Isusa i od tog trenutka Antonio počinje ponavljati, Isuse u Tebe vjerujem.
I svaki dan recitirati krunicu Božanskog milosrđa, čak pozivajući drugu djecu da mole s njim u njegovoj bolničkoj sobi.
Jednog dana Antonio počne gledati u majčine oči.
Ona ga pita zašto, a on joj tihim glasom kaže: “Šuti majko! Inače, nestaje!”
A onda joj kaže da se za vrijeme molitve Gospa ukazala u majčinim očima, sva bijela, poput kipa u međugorskom svetištu, te je molila zajedno s njima.
I da ga je došla blagosloviti, s kaležom koji će kasnije prepoznati u rukama svećenika u Svetištu Gospe della Lacrime u Siracusi.
I rekao je da mu nije govorila svojim glasom nego njegovim srcem.
Ali u procesu njegove bolesti bolovi su bili vrlo intenzivni i jednog dana Antonio nije mogao više izdržati, uzeo je Raspelo San Benita, čvrsto ga stisnuo rukama i počeo vikati:
„Isuse, gdje si? Ti bi mi trebao pomoći! Uvijek sam vjerovao u tebe, ali ako mi sada ne pomogneš, neću više vjerovati u tebe.”
Međutim, drugi dan, iscrpljen bolom, počeo je neutješno plakati i gledajući majku rekao:
“Plačem jer mislim koliko je Isus patio na križu, u usporedbi s tim, ja nisam pretrpio ništa”.
Tada je imao samo 7 godina.
Jednog dana majka ga je zatekla u krevetu, zatvorenih očiju, kako tihim glasom razgovara s nekim koga nije mogao vidjeti, i čula ga je kako govori: “Volio bih ostati, ali ako On ne želi…”.
I tek nakon njegovog odlaska na nebo, shvatili su da su mu već dugo govorili s neba, otkrivajući svoje planove.
Taj tajni odnos s nebom postajao je svakim danom sve vidljiviji i Antonio je počeo doživljavati molitvu s nevjerojatnom duhovnom dubinom za tako malo dijete.
I budući da je molio s ocem Marcom Lupom da isprosi dar Duha Svetoga, Antonio se više nije bunio, već je počeo poticati sve da nastave križni put.
Tamo je počeo imati silnu želju da primi Isusa u Euharistiji, ali njegovi roditelji nisu htjeli da pristupi prvoj pričesti sve dok nije pristupio vjeronauku kada se oporavio, ali je otac Nicola inzistirao da je primi odmah.
I bio je presretan kad se to dogodilo.
Jer kasnije, u posljednjim mjesecima života, to će mu biti jedina hrana.
Naime, posljednjih mjeseci života maleni Antonio čudesno je blagovao samo Euharistiju.
Jednog jutra, otac Antonio d’Anna otišao mu je donijeti euharistiju, ali Antonio je bio jako bolan, pa ga je otac upitao: “Antonio, voliš li Isusa?”.
A on, gledajući posvećenu hostiju, poče govoriti: “Isuse, oprosti mi, oprosti mi Isuse, ja ljubim Isusa, daj mi Isusa”.
Čak i kad je već bio u komi, euharistijski službenik mu je rekao “Antonio! Tijelo Isusovo”, i odjednom bi otvorio oči i usta, uzeo ga i rekao: “Amen!”. A onda se vratio u komu.
Drugi put je otac Antonio stavio relikvijar s Isusom na njegov trbuh i počeo govoriti: “Hvala ti Isuse, kako je lijepo, opet osjećam tu toplin, hvala ti Isuse”. Tata, tako sam se osjećao u Lourdesu” , kamo je prethodno hodočastio sa svojom obitelji.
U Lurdu je to bilo kada je dječak počeo moliti za mnoge ljude i pisao pisma moltve koja je stavio pred noge Djevice.
A jedno od njih je i ono koju će njegovi roditelji kasnije staviti na nadgrobnu ploču, “Isus pomaže djeci, odraslima, siromašnim obiteljima i svima onima kojima je tvoja pomoć potrebna. Amen”
I nekoliko dana prije kraja počeo je govoriti: “Mama, kako je lijepo, doživljavam prekrasan osjećaj, kako su lijepi Isus i Gospa, oni su u našoj kući, Isus je obučen u smeđi habit i uže je zavezan oko struka, tu su i anđeli, mama nam kuću čisti, sve čiste”.
A dva dana prije odlaska u nebo, kući su donijeli kip Gospe Međugorske u prirodnoj veličini koji obilazi crkve.
Gospođa koja je darovala kip rekla im je da ova slika Djevice nikada nije posjetila kuću, da je samo hodočastila u crkve.
I kad su svi otišli, upita ga majka: “Antonio, što će Djevica raditi u našoj kući?”
Otvorio je oči, pogledao je i rekao: “Mama je došla po mene.”
I dva dana kasnije, u subotu 23. veljače 2013. u 13.55 Antonio je dočekao Uskrs, kada je imao 8 godina i poveden je u nebo s riječju Mama na usnama.
