Ovdje ćemo govoriti o stvarima koje se događaju u misama, a koje ostaju skrivene našim očima, a koje su milošću Božjom uspjeli vidjeti samo rijetki mistici, te o tome što Djevica Marija preporuča kako postupati kod svete mise.
Teolog Joseph Ratzinger rekao je da misa nije zabava ili okupljanje u svrhu zajedničkog druženja, već ono što čini Boga prisutnim među nama. A to postaje varljivo onda kad glavni akter mise nije živi Bog nego svećenik.
Događa se to da kad započne misa u župi, podigne se veo koji dijeli nebo od zemlje. A Isus Krist nas poziva u vječnu sadašnjost neba, gdje predsjeda misi i vodi nas u prisutnost Očevu. Stoga je misa sudjelovanje u bogoslužju Boga u nebeskom hramu. Oltar na Zemlji je sjedinjen i stopljen s oltarom na Nebu.
I događaju se divne stvari, poput prisutnosti nebeskih stvorenja usred liturgije, nevidljivih ljudskim očima. Dakle, misa je ona Neba na Zemlji, a postoji samo jedna misa, ona koja se dogodila na Nebu prije tisuća godina, koja se prenosi na Zemlju.
No, modernisti, koji ne vjeruju u nadnaravno, misu smatraju susretom župne zajednice na spomen Isusa Krista. Ali postoji nešto još više otkrivajuće, što je rekao nadbiskup Annibale Bugnini, tvorac Novus ordo mise nakon Drugog vatikanskog sabora, odnosno sadašnje mise.
Bugnini, kasnije optužen kao mason i osramoćen od strane Pavla VI., priznao je 1970-ih da će nova misa koju je stvorio učiniti da će prethodna misa, ona nazvana na latinskom Tridentinska, nestati do 2000. godine.
I da jednom kada tridentska misa nestane, treba prijeći na potpunu inkulturaciju, s liturgijom po mjeri svake zajednice i bez liturgijskih knjiga zajedničkih cijeloj Crkvi.
Stvarnost u koju cijela Crkva jednodušno vjeruje od prvog stoljeća do sredine 20. stoljeća jest da su anđeli i sveci prisutni u misi.
Misa nas udaljava od običnog svijeta i vodi u trenutak i sveto vrijeme gdje se prirodno i nadnaravno tada spajaju. I premda smo u župnoj crkvi, liturgija nas prenosi u nebesku stvarnost.
I to je izraženo u predslovlju mise kada svećenik poziva zajednicu Crkve na zemlji da se sjedini s prijestoljima i gospodstvima, kerubinima i serafinima, da pjevaju anđeosku pjesmu hvale Bogu, triput svet.
Svećenik kaže “sjedinjeni s nebeskim zborovima pjevamo bez prestanka himnu tvoje slave”, a zatim oni koji su na misi pjevaju “Svet, svet, svet”.
To znači da se pridružujemo vječnom zboru anđela i svetaca u pjesmi hvale.
Padre Pio je na svakoj misi vidio Blaženu Djevicu Mariju, zajedno s anđelima i cijelim nebeskim dvorom. Vidio je otvoreno nebo, slavu Božju i sjaj anđela i svetaca.
I sveta Terezija od Djeteta Isusa doživjela je isto u svojoj prvoj pričesti.
Iz tog razloga crkve su se izvorno trudile zapamtiti da kada smo na misi ulazimo u nebo i stoga su povijesno za to bile dizajnirane. Vitraji, slike koje odražavaju anđele i svece, Krist u središtu Svetohraništa, odlomci iz Svetog pisma na slikama, eksponati su koji nas podsjećaju na raj.
Osim toga, svijeće, tamjan, oltar, knjiga u kojoj se čita Sveto pismo, geste koje činimo tijekom mise, stvari su koje se mogu naći u knjizi Apokalipse, gdje je sveti Ivan pokazao dio liturgija Neba.
Dakle, postoji samo jedna liturgija koja je na nebu, postoji samo jedan oltar koji je na nebu, i postoji samo jedan veliki svećenik koji je Isus Krist, koji je na nebu.
Svećenik slavljenik nas poziva da idemo u nebo govoreći: Uzdigni naša srca, jer u stvarnosti nebeski oltar i župni oltar postaju jedno.
Krist je osobno u tom trenutku, koji koristi svećenika kao vozilo, koji nas poziva da iskažemo štovanje Bogu Ocu.
Nadalje, sveta Brigita kaže da je jednog dana, dok je bila na misi, vidjela ogroman broj anđela kako se spuštaju i okupljaju oko oltara, promatrajući svećenika.
Blaženi Enrique Suso kaže da su se, dok je služio misu, anđeli vidljivo okupili oko oltara, a neki su mu prilazili u zanosu ljubavi.
I Catalina Rivas imala je viziju onoga što se događa u na misi, a to je trenutak u kojem celebrant prikazuje Bogu vrste kruha i vina, koji će zatim imati transupstancijaciju kada svećenik uzme hostiju u ruku i kaže “ovo je moje tijelo” i uzme zatim kalež s vinom i reče “ovo je moja krv”.
U toj je viziji Catalina Rivas vidjela da su se, dok se događala ponuda, odjednom počele uspravljati figure koje prije nije vidjela. Kao da je pored svake osobe koja je bila na misi izašla druga osoba.
I hram je bio ispunjen nekim mladim, lijepim likovima, odjevenim u vrlo bijele haljine. I izađoše na središnji prolaz idući prema oltaru.
Njihove bose noge nisu dodirivale tlo, nego su išle kao da klize. Tada joj je Djevica Marija rekla da su oni anđeli čuvari svakoga od ljudi koji su bili na misi, koji donose darove, molitve i zahtjeve svakog od njih pred oltar Gospodnji.
Prvi anđeli imali su pune ruke nakana ili darova, koji su pripadali onim ljudima koji su bili svjesni što ta gesta znači i imali što ponuditi Gospodinu.
Ali iza prvih anđela došli su drugi koji nisu imali ništa u rukama, nosili su ih prazne.
A Djevica joj je rekla da su oni anđeli ljudi koji, budući da su ovdje, nikada ništa ne nude, koji nemaju interesa ni ponuda koje bi mogli donijeti pred oltar.
I na posljednjem mjestu bili su drugi polutužni anđeli, ruku sklopljenih u molitvi, ali spuštenih očiju.
A Djevica Marija joj kaže da su oni anđeli čuvari ljudi koji su, budući da su tamo, došli prisiljeni, po obvezi, ali bez ikakve želje da sudjeluju u misi.
Odlaze tužni jer nemaju što iznijeti pred Oltar, osim vlastite molitve. A onda je Djevica preporučila kako postupiti, “Ponudite u tom trenutku svoje tuge, svoje boli, svoje iluzije, molitve, svoje radosti i svoje zahtjeve. Imajte na umu da misa ima beskrajnu vrijednost, stoga budite velikodušni u prinosu i traženju”.
Također je vidjela druga bića i Djevica joj je rekla: „oni su blažene duše u čistilištu koje čekaju vaše molitve da se okrijepe. Oni traže tebe, ali ne mogu tražiti sami sebe, ti si ta koji ih moraš moliti da im pomogneš da izađu u susret Bogu vječno”.
Slavljenik je odmah izrekao riječi posvete i odjednom je počeo rasti, pun nadnaravnog svjetla između bijele i zlatne koja ga je obavijala.
I kad je podigao hostiju vidio je svoje ruke, imale su neke tragove na leđima, iz kojih je izlazilo puno svjetla. Isus je bio taj koji je ovio slavljenika svećenika svojim tijelom.
U tom trenutku hostija je počela rasti i pojavilo se Isusovo lice gledajući prema Njegovom narodu.
A kad je slavljenik izrekao riječi posvete vina, počelo je sijati na nebu, jer u Crkvi više nije bilo stropa ni zidova, sve je bilo u mraku, samo ono žarko svjetlo na oltaru.
A iz rane na boku potekla je krv u kalež.
I također vidjela je mlazove svjetla koji se kreću prema prisutnim vjernicima.
Sjetite se toga kad ste na svetoj misi i ne zaboravite otvoriti srca za to svjetlo Isusa koje ide prema vama.
