U lipnju se slavi spomendan svetog Francisca Caracciola, talijanskog redovnika iz 16. stoljeća.
Francisco Ascanio Caracciolo rođen je 13. listopada 1563. u regiji Abruzzo (Italija). U dobi od 22 godine obolio je od gube, kožne bolesti koja je tada bila neizlječiva. Doktori su ga se odrekli, a njegovi prijatelji su se ubrzo povukli, ostavljajući ga samog.
Osjećajući se izgubljenim, obratio se Gospodinu, kojeg je zamolio da ga izliječi. U svojoj prošnoj molitvi obećao je Bogu da će svom životu dati drugačiji smisao i da će, ako ga izliječi, postati svećenik i život posvetiti apostolatu.
Samo dan nakon žarke molitve probudio se čudesno izliječen. Francisco je odlučio održati svoje obećanje i počeo se pripremati za svećenika. Otišao je u Napulj studirati teologiju i tamo se, čim je zaređen za svećenika, pridružio skupini redovnika posvećenih pomaganju zatvorenicima.
Čime je srce preplavljeno, to usta govore
Franjo je nazvan “propovjednikom Božje ljubavi” jer je u svom propovijedanju neprestano aludirao na Božje milosrđe prema grešnicima.
Otac Francisco je ujedno uvijek bio vjerni štovatelj Blažene Djevice. Bog mu je dao dar ozdravljenja, a u nekoliko je prilika uspio bolesne ljude ozdraviti samo načinivši nad njima znak križa.
Nemirna uma i duše poslušne poticajima Duha Svetoga, vodio je kroz svoj redovnički život razne inicijative sa željom da proširi Kraljevstvo Božje.
Francisco je bio utemeljitelj jednog od najvećih samostana u Napulju (Italija), koji će uskoro biti ispunjen zvanjima, a isto je učinio i u Španjolskoj, u gradovima Madridu, Valladolidu i Alcali.
