Sva četiri evanđelja slažu se da je Isus bio razapet u petak, neposredno prije subote, koja je bila neposredno prije prvog dana u tjednu. Znamo da je bio petak jer se naziva “dan priprave” – to jest dan kada su Židovi vršili pripreme potrebne za subotu, budući da toga dana nisu mogli raditi nikakav posao. Tako je unaprijed kuhana hrana i napravljene ostale potrebne pripreme. Židovska enciklopedija navodi: Petak, kao preteča Šabata, naziva se ‘Ereb Šabat (Uoči subote).
Matej, Marko i Luka također bilježe da je Isus umro oko “devetog sata” (Matej 27:45-50 , Marko 15:34-37, Luka 23:44-46).
“Deveti sat” je ono što bismo mi danas nazivali 3. popodne ili 15. sati, tvrde poznavaoci hebrejskog računanja vremena, piše ncregister.
Ovaj je sat kao sat smrti potvrdio i Isus u brojnim otkrivenjima posebno svetoj Faustini Kowalskoj, čije je objave Isusa Krista odobrio sveti Ivan Pavao II ustanovivši po objavama Nedjelju Božjeg milosrđa. U tim objavama Isus sv. Faustini objavljuje da je u 3 sata trenutak njegove smrti, sat velikih milosti i sat u kojem poziva čovječanstvo da se utječu Njegovom milosrđu po Krunici Božjeg milosrđa koja se moli svaki dan u tri sata na spomen Kristove smrti kojom je otvorena brana milosti za svijet.
Posljednje Isusove izjave s križa
Sva su Kristova učenja moćne životne riječi. No, Njegovih sedam posljednjih izjava dok je umirao, za nas su dostojne detaljnog razmatranja.
Da ste i sami s Marijom, Ivanom i ženama, kako piše Evanđelje, stajali u gomili tog dana i promatrali Isusa kako umire, čuli biste ga kako izgovara sedam izjava.
1. “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!”
Isus je ovim riječima ispunio proročanstvo da će „posredovati za bezakonike“ (Izaija 53,12). Kome je govorio? U stvarnosti, svima nama. Kao što je Petar objasnio nekoliko tjedana kasnije, „sav dom Izraelov“ razapeo je Krista (Djela 2,36). Tada je Petar rekao svima u hramu: „Začetnika života ubiste“ (Djela 3,15). Pavao je proširio popis grešnika na svako ljudsko biće (Rimljanima 3,23).
Petar je dalje rekao: „I sada, braćo, znam da ste ono učinili iz neznanja kao i glavari vaši“ (Djela 3,17). Znači li to da Bog spušta svoj standard pravednosti na našu razinu neznanja? Ne! Neznanje nije nevinost, stoga ih je Petar potaknuo da se pokaju – okrenu od grijeha za koje je Krist morao umrijeti – da im bude oprošteno.
Iako smo zbog grijeha i mi bili Božji neprijatelji, On se nikad nije hladnokrvno okrenuo od nas, kao što Isusove riječi tako snažno ovdje pokazuju. Možemo li, dakle, učiniti išta manje od ovoga: „Ljubite svoje neprijatelje, blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze i molite za one koji vas zlostavljaju i koji vas progone“ (Matej 5,44)?
Čudo ozdravljenja djevojčice u satu milosrđa: Jeste li znali da u ovom satu Isus ništa ne odbija?
2. “Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju”.
Dva kriminalca, koja su kriva i zaslužuju smrt, visjela su pokraj Isusa. Obojica su ga vrijeđali (Matej 27,40-44); ali kasnije, kad je jedan ponovno ismijavao Krista, drugi od njih je imao značajnu promjenu srca i odgovorio: „Zar se ni Boga ne bojiš, ti što si pod istom kaznom?“ (Luka 23,40). Prisjetivši se da nas čeka sud pred Bogom, priznao je njihovu pravednu osudu i Isusovu nevinost – „No ovaj nije nikakva zla učinio“.
Čak još neobičnije, izrazio je vjeru da će Krist vladati u Božjem dolazećem kraljevstvu – „Sjeti me se, Gospodine, kada dođeš u kraljevstvo svoje“.
Isusov je odgovor dokazao istinu iz Hebrejima 7,25: „Zato i može u potpunosti spasavati one koji po njemu pristupaju k Bogu kad svagda živi da se zauzima za njih.“
Zanimljivo, dok ga je masa vrijeđala, ismijavala i pljuvala, Isus im ništa nije odgovarao. Ali kad je ovaj kriminalac ponizno i pokajnički tražio milost, Isus je odmah odgovorio suosjećanjem i obećanjem. Ovo je Božji um, Božja ljubav. Bog je uvijek spreman odgovoriti na pokajanje.
3. “Ženo! Evo ti sina!” Zatim reče učeniku: “Evo ti majke!”
U silnoj agoniji ovog trenutka, Isus ne misli na sebe. Opet misli na nas! Svojoj majci predaje najdražeg mu učenika Ivana, a najdražem učeniku predaje svoju Majku.
Riječi veličanstvene i jasne: dobili smo majku, a majka je dobila ljubljenu djecu!
Isuse daj nam svoje srce da ljubimo Tvoju majku onako kako si je ti ljubio. Amen!
4. “Eli, Eli, lama sabahtani?“, to jest: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”
David je jednom napisao: “Ne vidjeh pravednika ostavljena” (Psalam 37,25). “Ostaviti” znači napustiti ili ostaviti bespomoćnim. Napuštanje je užasno iskustvo, ali napuštanje od Boga bilo bi nešto najgore!
Zasigurno, Njegov ga Otac nije napustio! Kasnije izjave pokazuju da je Isus znao da ga Njegov otac nije napustio, ali ga je na trenutak ostavio bespomoćnim. Zašto?
Prvo, Isus je preuzeo na sebe sve grijehe čovječanstva – “Gospod je na nj svalio bezakonje sviju nas” (Izaija 53,6) – a Bog ne bi intervenirao da ublaži bilo što povezano s kaznom grijeha. Grijeh uzrokuje patnju, a Krist je podnio punu težinu, uključujući i emocionalnu traumu shvaćanja kako nas grijeh odvaja od Boga!
Ranije je izjavio: “Otac me ne ostavi sama” (Ivan 8,29). Nikada nije iskusio samoću koja dolazi od toga da bude odsječen od Boga, ali sada ponijevši grijehe svijeta, to se dogodilo.
Također zapazite da kad je pitao: „Zašto si me ostavio?“, samo je postavio pitanje. Samo zato što se osjećao napušteno, ne bi napustio Boga. Nije bilo optuživanja Boga, nije bilo dovođenja u pitanje Božje ljubavi, nije bilo sumnjanja u Njegova obećanja. Kao što su neki primijetili, bio je to „vapaj u nevolji, a ne nepovjerenje“, kojem su ljudi itekako skloni.
5. “Žedan sam”
“Nakon toga Isus, kako je znao da je sve već svršeno, reče da bi se ispunilo Pismo: ‘Žedan sam!’“ U svojoj tjeskobi Isus je ostao bistre glave i svjestan da se proročanstvo iz Psalma 69,21 još uvijek trebalo ispuniti: “I dadoše mi žuč za jelo, i u žeđi me mojoj octom napojiše.”
Ovo opet pokazuje Njegovu tjelesnu patnju (Hebrejima 2,17-18), i zato razumije naše rane. Ali još važnije, žeđ je također duhovna stvar. „Svatko tko pije od ove vode, opet će žeđati. A tko god pije od vode koju ću mu ja dati, neće ožednjeti dovijeka. A voda koju ću mu dati postat će u njemu izvor vode što teče u život vječni“ (Ivan 4,13-14; vidi 7,38-39).
Ušao je u naše cipele, pa hodajmo u Njegovim! Otkrijte ono što je znao: “Blaženi gladni i žedni pravednosti, jer oni će se nasititi” (Matej 5,6).
6. “Svršeno je!“
Što je bilo dovršeno? Mnogo toga! Taj dan je bilo ispunjeno barem 25 mesijanskih proročanstva, svjedočeći nadahnuće Božje Riječi. U dobi od 12 godina, Isus je rekao: “Niste li znali da mi valja biti u onome što je Oca mojega?” (Luka 2,49); i sad je to djelo koje mu je dodijeljeno bilo dovršeno!
Samo nekoliko minuta dijelilo ga je od zaključivanja svog konačnog djela u tijelu – nudeći sebe kao žrtvu pomirenja, svoje bičevano tijelo i prolivenu krv kao plaću za naše grijehe. Isus se nikad nije kolebao u vezi svoje sudbine – Jaganjca Božjega, “zaklana od postanka svijeta” (Otkrivenje 13,8). Sada je pobijedio! “Upirimo pogled u začetnika i dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu, te sjede zdesna prijestolju Božjemu” (Hebrejima 12,2).
Završila je i Sotonska sudbina! Isusovom smrću “uništi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla” (Hebrejima 2,14).
7. “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!”
Onaj koji se dobrovoljno predao u ruke svojih krvnika, sada se predao u ruke svoga Oca. U životu je uvijek bio podvrgnut volji svoga Oca, a ni sada u smrti nije bilo drugačije.
Nestao je osjećaj ostavljenosti koji je doživio nedugo prije toga. Znao je da će Bog odgovoriti na Njegovo očekivanje, stoga hvatajući svoj posljednji dah, Isus je izgovorio posljednje riječi – riječi potpune vjere.Naravno, točno kako je predodređeno, tri dana kasnije Bog ga je doveo natrag u život.
Moli Isusove posljednje izjave s križa svakom čovjeku: Snažna pobožnost za blagdan svetog Križa
