Prema riječima pape Benedikta XVI. „Marijin pohod Elizabeti prva je euharistijska procesija u povijesti”.
Riječ je o moćnom katoličkom obredu koji je kroz povijest Katoličke Crkve okupljao milijune u jedinstvu. Procesijama su se nekoć rušile zidine, zaustavljali potresi, tsunamiji, epidemije, ratovi, suše, rješavali su se brojni problemi čovječanstva, a sve zbog vjerne djece ujedinjene u molitvi svjesne da o Bogu ovisi baš sve.
Danas je moć procesije nekako zapostavljena, kao da Božji narod ponovno zaboravlja, kako vjeru svojih otaca, tako i čudesna djela koja učini Gospodin na putu čovječanstva kroz povijest.
Primjer: Ruši zidine
Crkva u Španjolskoj slavi Djevicu od Almudene, zaštitnicu Madrida, čiji lik “krije” osebujnu priču koja možda mnogima nije poznata.
Tijekom muslimanske invazije na Pirinejski poluotok u osmom stoljeću, vjernici su odlučili sakriti kip Djevice Marije u jednu od kula zida koji je okruživao španjolsku prijestolnicu. Tu su ga postavili kako bi zaštitili kip, jer su za to vrijeme muslimani eliminirali sve znakove katolicizma koji su im se našli na putu.
Godinama kasnije, Španjolci su pokušali povratiti kip, iako bezuspješno, jer nisu uspjeli pronaći točno mjesto u zidu gdje je Djevica bila skrivena.
Zbog toga je kralj Alfonso VI odlučio održati procesiju oko zida u čast Djevice, koja se održala 9. studenog 1085. godine.
Dok su vjernici obilazili madridski zid, dio zida jednog od tornjeva se srušio. Iza ruševina pojavio se kip Djevice pored dvije upaljene svijeće.
Od tada je kip poznat kao Djevica iz Almudene, jer na arapskom “al-mudayna” znači “citadela” ili “ograđeni vojni kompleks”. Pod tim naslovom Gospa je dekretom 1908. godine proglašena zaštitnicom grada.
Na brežuljku gdje je pronađen kip Djevice od Almudene kasnije je sagrađena katedrala njoj u čast, simbol vjere Madriđana. Posjećuju ga tisuće turista svake godine.
Primjer drugi, procesijom zaustavili tsunami
Na malom otoku Tumaco, u Kolumbiji, 31. siječnja 1906. U deset ujutro stanovnici tog malog pacifičkog otoka osjetili su snažan potres koji je trajao oko 10 minuta.
Tada su svi ljudi potrčali u crkvu kako bi zamolili župnika, oca Gerarda Larronda i oca Juliána, da odmah organiziraju procesiju s Presvetim.
U međuvremenu se more pomaknulo naprijed, već se udaljilo od obale oko milju, prijeteći stvaranjem golemog vala. Otac Gerardo, uplašen, potrošio je sve posvećene hostije, i imao je samo hostiju u Presvetom.
Zatim je, obraćajući se narodu, uzviknuo je: “ Dođite, djeco moja, idemo svi na plažu i neka nam se Bog smiluje! ”
Osjećajući se sigurnima u Isusovoj prisutnosti u euharistiji, svi su se uz usklike i suze uputili prema obali u procesiji.
Kad je otac Larrondo stigao na plažu, hrabro je sišao na obalu s Presvetim u ruci. U trenutku kada je val nadolazio, on je čvrstom rukom i srcem punim vjere podigao posvećenu hostiju i prije svega učinio znak križa. Bio je to trenutak najveće svečanosti.
Golemi odmetnički val počeo se približavati obali, ali prije nego što su otac Larrondo i otac Julian to shvatili, šokirano stanovništvo počelo je vikati: “Čudo, čudo!”.
Doista, val se zaustavio kao da ga je nevidljiva sila blokirala, spriječivši stanovništvo Tumaca da ne bude izbrisano s lica zemlje. Razina mora iznenada se vratila u normalu.
Stanovnici Tumaca, usred euforije i radosti što su spašeni od smrti zahvaljujući Isusu u Presvetom Sakramentu, pokazali su znakove žarke zahvalnosti. Svi su znali za čudo u Tumacu, pa je čak i otac Larrondo primio brojna pisma s molbama za molitve s europskog kontinenta.
