Svećenik Cido Pereira, koji vodi rubriku pitanja i odgovora na portalu nadbiskupije São Paulo, razjasnio je zanimljivo pitanje čitatelja Mária Rogéria Lemea, koji je želio znati snosimo li posljedice kada nekome želimo loše, čak i ako samo požalimo.
Svećenik je prvo primijetio da “svi mi, u trenucima ljutnje, možemo reći stvari koje povrijede ljude”, te dodao da, “nakon tih trenutaka”, svi završimo slušajući svoju savjest “koja nas optužuje i vrišti: ‘Hej ! Što si učinio? Što si rekao?'”.
“Problem je u tome što nas savjest optužuje, ali ponos nam, nažalost, ne dopušta da tražimo oprost, da se ispričavamo, da kažemo: ‘Eto, u jednom praznom trenutku u mojoj glavi sam to rekao, oprosti mi. Sramim se onoga što sam rekao.’
Izravno se obraćajući na pitanje čitatelja, svećenik je nastavio:
“Pitate me imaju li ti verbalni ispadi ikakve posljedice. Reći ću jednu stvar: imaju ako se ponavljaju iznova i iznova, a mi ih nismo svjesni. Oni nas čine ogorčenim ljudima, guraju nas od drugih, izoliraju nas. Nitko ne voli biti u blizini osobe koja živi od bljuvanja psovki i zlog govora i želi zlo drugima. Zato je dobro da se sami kontroliramo, da izbrojimo do deset prije nego išta kažemo”.
I savjetovao:
„Što se tiče razgovora o drugima, ono što nazivamo ogovaranjem, postoji pravilo naučeno od svetaca koje uvijek trebamo imati u sjećanju i srcu.
Kad nas uhvati taj svrbež na jeziku, ta želja da pričamo o nekome moramo odgovoriti na tri pitanja:
Je li istina ovo što ću reći? (Ili sam samo to negdje čuo)
Je li konstruktivno? Hoće li pomoći osobi toj osobi ono što ću sada izgovoriti?
Je li to uopće potrebno reći, ima li svrhu?
Ako je čak i na jedno od ova tri pitanja odgovor ne, šuti, i ne govori. Ako sva tri odgovora nisu da, pojedi svoje riječi.”
