S 25 godina bila je jedna od najperspektivnijih glumica u Hollywoodu i napustila je karijeru kako bi postala benediktinska klauzurna redovnica.
Slučaj Dolores Hart jedan je od najpoznatijih slučajeva prosvjetljenja i obraćenja.
Glumila je s velikanima kinematografije, a proslavila se kao glumica koja je prvi put na filmskom platnu poljubila legendarnog rock pjevača Elvisa Presleya.
Priča o majci Dolores izvrstan je primjer kako se može napustiti svjetovni život i slijediti Isusa. Časna sestra, sada u svojim osamdesetima, za koju su svi pretpostavljali da će imati glamurozan život ipak je više voljela život u samostanu da bi slijedila našeg Gospodina.
Dolores Hart rođena je s prezimenom Hick 20. listopada 1938. u Chicagu, Illinois, Sjedinjene Američke Države.
A u djetinjstvu, iako je pratila svog djeda koji je vodio kino, nije ni sanjala da će s 25 godina napustiti glamur i preuzeti naviku i postati klauzurna redovnica, što ju je okrunilo kao jednu od najčudnijih stvari filmske industrije.
Iako je odrastala u obitelji glumaca, naviknutih na svjetla reflektora, uključujući svog oca Berta Hicksa i strica Maria Lanzu, jutra u samostanu već šest desetljeća provodi u tišini, molitvi i kontemplaciji.
“Ora et labora” je pravilo utemeljitelja svetog Benita opata, zato je majka Dolores u zoru muzla kravu, a poslijepodne obrađivala polje i brinula se za povrće.
I bila je zadužena za formaciju svojih novakinja dok je bila poglavarica samostana Regina Laudis, u Betlehemu, Connecticut.
Gregorijansko pjevanje sastavni je dio ove ženske opatije benediktinskog reda, čije se redovnice s ljubavlju bude usred svake noći kako bi pjevale himne Bogu.
Pjevaju na latinskom 8 puta dnevno. Ali život majke Dolores nije uvijek bio takav.
Slavna i priznata glumica 50-ih i 60-ih godina, dijelila je pozornicu s velikim glumcima svog vremena kao što su Anthony Quinn, Gary Cooper, Ana Magnani ili Elvis Presley.
Zapravo, u filmu “In Loving you” bila je prva glumica koja je poljubila Elvisa na velikom platnu.
Pojavila se na jumbo plakatima, u časopisima i reklamama.
Na mjestima koja je posjetila obožavatelji su se saginjali kako bi dobili autogram od ove istinske ljepotice.
Dolores Hart snimila je 10 filmova u sedam godina, zajedno s ostalim najtraženijim glumcima Los Angelesa: Stephenom Boydom, Robertom Wagnerom, Montgomeryjem Cliffom i Georgeom Hamiltonom s kojim je snimila popularni film “Gdje su dečki?”
Njezina prva velika uloga bila je u školskoj produkciji posvećenoj Ivani Orleanskoj, što joj je kasnije dalo samopouzdanja da zatraži od prijatelja, s vezama u Paramountu, da zamoli producenta Hala Wallisa da se nađe na audiciji za nju.
Tako je Dolores svoj filmski debi imala s 18 godina, u društvu ni više ni manje nego Elvisa Presleya, za kojeg misli da je bio “nevin”, mladić koji je postao marioneta biznismena koji su ga samo željeli iskoristiti.
Prema njezinoj autobiografiji pod nazivom “Uho srca”, Dolores je uvijek bila bliska Katoličkoj crkvi.
Međutim, službeno nije osjetila “poziv” sve dok nije sudjelovala u filmu “Franjo od Asiza” iz 1961., u kojem je glumila Svetu Klaru Asišku, mladu aristokratkinju koja se riješila svih svojih posjeda kako bi slijedila nacrte osnivača franjevačkog reda.
Nakon izlaska filma, Hart je imala sreću upoznati papu Ivana XXIII., koji joj je – kada se predstavio – rekao “tu sei Chiara” (“ti si Clara”, na španjolskom), prema liku svete Klare Asiške koju je personificirao u filmu.
Pozdrav zbog kojeg je još više strastveno osjetila svoju odanost Kristu.
Do tada joj je filmska karijera išla jako dobro.
Čak se pojavila na Broadwayu u “The Pleasure of Her Company”, ali je bila toliko iscrpljena da joj je kolega predložio da ode u benediktinski samostan u Connecticutu na odmor.
Bilo je to sjeme, jer će upravo tamo pet godina kasnije ući kao klauzurna redovnica.
Ali nisu svi bili zadovoljni njegzinom idejom da svoj život posveti Bogu.
Objasnila je 2013.: “Bilo je užasno, jer kada sam donjela odluku, ponuđeno mi je obnavljanje ugovora.
Moj šef se jako uzrujao i agent mi je poslao poruku u kojoj je pisalo ‘Mislim da si upravo progutala žilet.”
Ali ništa od toga nije uspjelo uvjeriti mladu ženu, koja je čeznula za svijetom tišine i strogoće.
“Ne ostavljam nikoga i ništa iza sebe. Sa sobom nosim puno i ogromno srce”, rekla je u svojoj završnoj izjavi kao glumica.
Fraza koja je i dalje vrlo bliska njezinoj misiji i zbog koje je, prema njezinim riječima, zadržala svoju privlačnost. Danas je ona glumica koja je postala časna sestra. I jedina je posvećena redovnica koja ima pravo glasa na dodjeli Oscara.
Priča o majci Dolores jedna je od onih koje dopiru do dna.
Jer kako ona sama kaže, “Živi i osobni odnos s Kristom je neophodan da bismo shvatili da je njegova prisutnost jedina istinski stvarna i istinski lijepa stvar u našim životima.”
Još jedna priča koja ju je obilježila u njenom redovničkom pozivu bila je kada je snimila Lisu, priču o mladoj ženi koju je obilježilo iskustvo preživjele nacističke smrti.
Bila je šokirana kada je nacistički stražar ušao u njezinu sobu kako bi preuzeo njezinu kuću.
Najgora stvar koju je mogla zamisliti je kada je zgrabio njezinu pletenicu, uzeo svoj nož i odrezao ga u korijenu, a zatim ga stavio u džep i rekao: “Ovo je uspomena dana.”
Dolores je znala koliko duga kosa znači, pa je zato u filmu o svetom Franji nastupila s perikom kako je ne bi ošišali.
Slušajući tu priču, objasnila je da je shvatila da je ljudsko stanje u tako strašnoj boli, da se pita što čovjek može učiniti. Što žena može učiniti kad se suoči s takvom vrstom zla?
I jedino što joj je palo na pamet bilo je posvećenje molitvi za borbu protiv toga.
Otkako je zatočean u opatiji, dva puta se pojavila u javnosti: jednom 2006., kako bi podigla svijest o idiopatskoj perifernoj neuropatiji, neurološkoj bolesti od koje je bolovala 1999., i drugi put 2012., kako bi proslavio nominaciju za dokumentarac svog života do dodjele Oscara.
Majka Dolores i danas je dio Filmske akademije koja svake godine bira dobitnike Oscara.
Ali to nije sve. Zajedno s prijateljicom glumicom, Patriciom Neal, sada pokojnom, izgradila je The Gary-The Olivia Teather, pokraj samostana.
To je kazalište za 300 ljudi u kojem se svako ljeto izvode razna djela.
Osim toga, putem internetske stranice promiče vjerske pjesme, kako bi se između ostalog čulo i Isusovo rodoslovlje.
Ono što je najviše privuklo pozornost svijeta je da joj je, kada se odlučila za vjerski život, njezina karijera krenula nevjerojatnim putem.
Osim toga, upoznala je Dona Robinsona, uspješnog arhitekta, koji ju je zaprosio.
Ali shvatila je da joj sav njezin filmski uspjeh nije pružio zadovoljstvo koje je osjećala dok je bila u samostanu na oporavku i bila potpuno posvećena Isusu.
Vjeruje da redovnički život mora postati izraz ljudskih darova.
Jer nije jednostavno odbaciti svoju osobnost, svoje darove i ostaviti sve pred vratima, ući u samostan i pronaći Isusa.
Zato je kroz svoj život u zajednici pokušavala sve što zna kako bi mladim sestrama koje ulaze omogućila da donesu svoju dobrotu, svoje darove i da ih daju kao način služenja životu zajednice.
“Mislim da je to puno pomoglo inspirirati mlade žene koje žele doći ovamo”, kaže ona u svojoj biografiji.
Vjeruje da su filmovi bili nevjerojatan dar čovječanstvu i njoj, ali njezin je život bio ispunjen i sretan samo iza klauzurnih zidova njezina samostana.
Što se tiče zapisa u njenoj biografiji mnogo puta naglašava da bi željela da ljudi spoznaju da će Boga pronaći ako ljube jedni druge i služe jedni drugima. Kada vidite nekoga drugoga, upoznate ga i volite ga i služite mu, to je za ono što vas dovodi do stvarnosti Isusa Krista.
