U povijesti Katoličke crkve razni su sveci i blaženici opisivali kako izgleda pakao, pa čak i točno mjesto gdje bi se nalazili „loši kršćani“, na temelju vizija i poruka koje su primili tijekom života, piše Aci Prensa.
1. Struktura pakla
Sveta Terezija od Isusa, crkvena naučiteljica, uvjeravala je da joj se, kad joj je Gospodin pokazao pakao, činilo da se nalazi na “ulazu poput vrlo dugačke, uske uličice, poput vrlo niske, mračne i uske pećnice: pod činilo mi se kao da je napravljen od vode, kao i sve ostalo, vrlo prljavo i s kužnim mirisom.”
Sveta Francisca Romana također je bila na ulazu u pakao. Prema svjedočanstvu njezina ispovjednika, oca Juana Mattiottija , ondje je “vidjela vrlo veliki i strašni ponor”. Osim toga, postojali su natpisi s ovim upozorenjem: “Ovo je pakao bez nade i gdje nema utjehe.”
Prema priči blažene Ane Emerich, pakao koji je vidjela imao je “oblik goleme, mračne zgrade, obasjane metalnim svjetlom”. Isto tako, uvjeravavala je da ima ulaz s “ogromnim crnim vratima s bravama i zasunima”. Ali anđeli su ih oborili i neprijatelji su se poklonili Kristu kada je sišla u pakao.
Blaženi Emerch je tvrdila da postoje zatvori, špilje, pustinje i jezera koji vode u “gađenje i užas”. Sveta Faustina Kowalska rekla je da u paklu “postoje špilje i jame za mučenje u kojima se svaki oblik agonije razlikuje od drugoga”.
2. Muke po Bogu Ocu
Nešto neobično u životima svetaca jest to da im sam Bog Otac izravno govori. Poseban je slučaj svete Katarine Sijenske, crkvene naučiteljice. U svom djelu nazvanom Dijalog, svetica pripovijeda da joj je Vječni Otac ukazao na četiri glavne muke pakla, iz kojih proizlaze sva ostala mučenja.
Prema njenim Dijlozima, Bog Otac je opisao da je prva muka to što osuđene duše bivaju lišene Njega, što im nanosi takvu bol da bi radije vatru i okrutne muke nego da to moraju živjeti. Ta muka aktivira drugu muku, a to je bol grižnje savjesti, jer su svjesni da svojom krivnjom ne mogu biti s Njim.
Treća muka je viđenje demona jer “videći ih bolje upoznaju sami sebe, odnosno znaju da su ih zbog njih dostojni”, naznačio mu je Vječni Otac. Nadalje, dodao je da u demonima te duše vide svoj vlastiti lik toliko užasan “da ga ljudsko srce ne može zamisliti”.
Četvrti je vatra. Bog Otac ga je uvjeravao da je duša nematerijalna i da se ne može uništiti, ali da je On u svojoj božanskoj pravdi “dopustio da bude spaljena patnjom, da je potišti, a ne da je uništi.” Zatim je naglasio da je vatra ostvarena na različite načine i ovisno o raznolikosti grijeha i težini krivnje.
3. Mjesto “mlakih kršćana” u paklu
U Zlatnoj legendi o blaženom Santiagu de la Vorágineu pripovijeda se da je jednog dana opat Sveti Macario, veliki borac protiv demona, pronašao lubanju. Svetac se, pomolivši se Bogu, upita čija je ta lubanja i gdje mu je duša.
Lubanja je odgovorila da pripada poganskom čovjeku i da je njegova duša na dnu pakla. Tada ga je opat ispitivao tko mu je ispod duše. Lubanja mu je rekla da su na dnu duše “mlakih kršćana”, jer su “tijekom svojih života prezirali Kristovu krv kojom su bili otkupljeni”.
